“Ako šutiš – šuti iz ljubavi; ako govoriš – govori iz ljubavi; ako opominješ – opominji iz ljubavi; ako opraštaš – oproštaj iz ljubavi.”

“Klonim se ljudi koji misle da je drskost hrabrost, a nježnost kukavnost, a klonim se i onih koji misle da je brbljanje mudrost a šutnja neznanje.”

Khalil Gibran

Dakle upravo to! Dok blebećemo i brbljamo trošimo svoju dragocjenu energiju – posebno ako brbljamo nesvjesno, tj. ako trošimo riječi uzalud na negativnosti, traćanje, kritiziranje, jadikovanje itd. Što je najzanimljivije, od takvog načina komunikacije čovjek se u današnjici teško može ograditi, posebno jer smo okruženi financijskim krizama, patokracijom, manipulativnom vladom, površnosti mentalne spoznaje, konzumerizmom, globalizacijom i sveopćom nezadovoljnošću i neraspoloženošću slijepih (malo)-građana.

Kako je samo jednostavnije kretati se u polju negativnih izjava, izgleda da su nam takve izjave doslovno urođene, dok one pozitivne bi kao trebali učiti i trenirati. Doslovce trenirati!!! Kao vozit auto, ili igrat neki sport, ili svirat neki instrument. Negativnost je nama ljudima prirodnija, jako nam lako pada i kao da ljudi jedva čekaju da se mogu nekome požalit. Još bolje kad naš sugovornik dijeli isto mišljenje, kad nas razumije, onda se tobož osjećamo bolje, nije toliko ni bitno kakve muke sugovornik ima, bitno da smo mi rekli svoje! Bitno da nas je neko saslušo. Taj isti neko će par trenutaka kasnije možda postati i meta našeg ogovaranja, ali to je sasvim nebitno.

Naravno da su rijetki petki toga svjesni da kroz svaku svoju izjavu stvaramo svoju sadašnjost i budućnost. Naravno da se služimo riječima ko da su prolazni nevidljivi oblaci koji ne ostavljaju trag. Ali to nije točno!!! Svaka riječ, svaka naša misao i svako naše ili tuđe uvjerenje koje smo prihvatili – ostavlja trag i to dubok trag – u nama i u našim sugornicima. Posebno ako konstantno ponavljamo iste riječi i ako se služimo istim negativnim iskazima, u mislima ili glasno izgovoreno, sasvim nebitno.

Zato i samo zato postoji jedan tajni recept za takve teške i bolesne situacije – a to je šutnja. Ona je besplatna i ne treba nam doktor, ne trebaju nam tablete, ne treba nam ništa – apsolutno ništa – osim da napokon umuknemo!!!

Evo nekoliko načina koji su meni pomogli:

• Eliminirati sve osobe iz okoline s kojima djelimo našu ili tuđu nesreću.
• Zapisivati svoje izjave
• Zapisivati svoje misli, svoje strahove, svoje brige, tj. postati svjestan svojih strahova i briga
• Preokrenuti svoje misli i strahove u pozitivne izjave ili barem u pozitivne želje
• Meditirati!
• Čitati ohrabrujuće duhovne tekstove
• Ne slušati tuđa jadikovanja
• Ne kritizirati nego cjeniti
• Vježbati zahvalnost
• Moliti se
• Šutiti!

Ukoliko nismo u stanju biti pozitivni, bitno je da ostanemo neutralni, ukoliko nismo u stanju pričati o nečemu što nas veseli, o nečemu čemu se nadamo, o nečemu što nas ispunjava, bilo bi dobro da barem šutimo te da se zabavimo sami sa svojim mislima, da nađemo u sebi onaj vječni duhovni mir.

Kako bi postala svjesnija svoje sreće i blagoslova, dosta mi je pomogla slijedeća vježba:

Prije spavanja dok ležim u krevetu, sjetim se 3 dobre stvari ili situacije koje su se taj dan desile. Dobre za mene, situacije u kojima sam se nasmijala, ručka kojeg sam spremila ili pojela; šetnje u prirodi, sunca, toplog čaja… Te stvari mogu biti i skroz malene i tobož beznačajne no kroz zahvaljivanje na njima, automatski se u nama rađa pozitivniji stav, stav s kojim je zdravije zaspati. Slijedeću noć pokušavam sa 4 situacije na kojima sam zahvalna, slijedeću 5 itd. Ukoliko nema šanse da se sjetim 5, dobro je i ostat na 3 dok god ih se prije spavanja sjetim i dok god sam zahvalna na tome što sam ih postala svjesnija, dok god zaspem sa osmjehom na licu a ne suzama u očima i strahom u grudima. Kroz tu vježbu automatski počnemo cijeniti sitnice u našem životu koje su nam natjerale osmjeh na lice a možda se i kroz par dana počnemo češče smješkati, tko zna…

“Ako šutiš – šuti iz ljubavi; ako govoriš – govori iz ljubavi; ako opominješ – opominji iz ljubavi; ako opraštaš – oproštaj iz ljubavi.”

Aurelije Augustin