Home

Dakle već sam u prvom dijelu objasnila kako je došlo do toga da nemam prijatelje. Ovo sad pišem više od pola godine kasnije i moram priznati da se nije skoro pa ništa promjenilo ali sad shvaćam da je to zbog mog oštrog shvaćanja i osuđivanja, moje zatvorenosti i straha zbog obaveza koje zahtjeva prijateljstvo. Dakle nisam u stanju niti površno se družit sa nekakvim curama iz kraja gdje živim jer me smaraju, jer ne znam ni šta bi s njima pričala, u stanju sam čitav dan pričat sa psom ali sa ljudskim bićem blokiram, tj. ostajem na super površnim temama i jedva čekam da izađem iz neugodnosti koju osjećam dok izgovaram te površne riječi…Super cool teme za small talk su kao i uvijek momentalno vrijeme te nadolazeće vremenske prilike, po ljeti turističke gužve i mržnja prodavačica te ugostitelja prema većini nacija koje posjećuju ljepu našu i ostale braljezgarije…

Kad sam u jednom trenutku mislila da sam našla super frendicu, jest 10ak godina mlađu ali nema veze, cool opuštenu curu koja je prebrodila rak i super jaka ličnost kojoj sam se divila, međutim prijateljstvo je trajalo vrlo kratko, nema veze sad zašto jer ne kužim ni ja, radi se o tome da je njen bivši dečko bio moj bivši dobar prijatelj koji me zamolio da se umješam u njihovu vezu i ja kreten naravno htjela pomoć i tako sam na kraju više odmogla nego pomogla i ispala glupa ko k. Al dobro naučila sam da se ne petljam sa klinkama i posebno ne s njihovim vezama, pa da su ne znam kako zrele..  A što se tiče njenog bivšeg momka i mog bivšeg prijatelja, koji je svaki dan dolazio k nama i svaki dan imao nekakvu korist od nas i koji nam je također par puta pomogao, tipa zaletio se sa skuterom u dućan kad mi nismo stigli, otišo jednom kupio klopu za mace i tako, međutim kad je moj mužić završio na hitnoj i kad mi je bio najpotrebniji prijatelj da ga pokupi jer nije bilo gradskog prijevoza se taj isti pojavio nakon 3 dana i tu je za mene prijateljstvo kakvo god da je bilo do tad završilo, shvatila sam da ne treba puno da nešto pukne što možda i nije bilo toliko stvarno a u biti sam cijelo vrijeme osjećala da nije duboko samo što naivni ljudi ne shvaćaju dugo da li ih netko samo koristi ili zaista želi kvalitetno vrijeme s tobom provodit, e to je mi je jednostavno dosta teško razlikovati, možda se zato ne usuđujem ulaziti u nekakve šprehe….

Imam jednog prijatelja iz djetinjstva kojeg nisam vidjela par godina, planiram ga za koji dan srest i popit s njim kavu, čist jer sam se našla na tom području i čist jer mi je uvijek bio drag pa eto radi toliko godina koje se poznajemo i radi čavrljanja, zanimaju me njegove priče koje je doživio putujući kroz svijet. Također poznanica iz prvog djela priča više nije poznanica nego smatram ju u međuvremenu zaista prijateljicom. Mogu joj se uvijek povjeriti i uvijek će me poslušat i iako se i ona druži sa mojim roditeljima nikad ne bi ništa rekla što smo mi u tajnosti podjelile, to cijenim. Inače tu nema više nikog osim mojih roditelja koji će uvijek stajati na prvom mjestu u mom životu i moja uža familijica koja se proširila za jednog dlakavog slatkog člana punog ljubavi i lojalnosti.

Nisam usamljena iako nema puno ljudi u mom životu i znam se šalit na svoj račun te govorim kad me ne bude nitko mi neće doći na pogreb jer nemam s nikim posla…al ko da će to biti bitno!