onaj osjećaj kad shvatiš da ja nije ja, da nisi to što si mislio da jesi, da nisi ni gori niti lošiji
ali da nisi svoje ja.
onaj osjećaj kad shvatiš da nisi samo žrtva nego istovremeno i ratnik, da nisu drugi krivi, niti je potrebno tražit krivca, da nisi ničije središte svijeta, pa niti vlastito, kad vidiš da je sve podloženo promjenama i da ništa ne traje vječno, da se bojiš preći u drugi period života iako si masu puta to učinio i milijardu puta ćeš još napraviti korak u novu fazu života i da te strah ne može zaustaviti jer sve teče, htio ili ne htio.
onaj osjećaj kad shvatiš – barem djelomice – da si i sam glumac na pozornici među ostalim glumcima i koliko god sebe smatrao iskrenim i autentičnim, ti to nisi. Lažan si jer vjeruješ u svoje ja koje nije tvoje pravo ja.
Kad vidiš onu mračnu stranu svog ja i kad si spreman oprostiti sebi i drugima. Kad se vidiš iz drugog kuta, kad se doživiš van svog ja. Kad te život izšamara, automatski poklekneš, toneš, tuguješ. Rijeka te nosi i potrebno je osjetiti dubinu tuge, plivati u njoj da bi shvatio da nisi ti to ja a niti su drugi ono ja kojim ih ti smatraš.
Pokušam prihvatiti svoju mračnu stranu, svoje demone, svoje lažno ja, samo kako bi pokušala otkriti možda na sekundičicu tko sam to ja…ako mi i ne uspije shvatiti ko sam to ja, barem sam na kratko shvatila da sam do sad krivo shvaćala svoje ja.
Strah od promjena se smanjio, želja za opraštanjem je porasla, tuga je još prisutna, bijes je na trenutak pobjegao, mir pokucao na vrata duše, traži da ga pustim unutra pod uvjetom da ne vjerujem u svoje ja niti u jedno drugo tuđe ja.
Šta je jučer bilo je prošlo, šta će sutra biti je neizvjesno, jedino što vrijedi je sadašnjost. A sada mogu birati mir. Pa makar na kratko, makar u prolazu, dovoljno da shvatim da ne poznajem svoje pravo ja…
Osobno blebetanje 
Ako počnemo da proučavamo sebe, najpre ćemo doći do jedne reći
koju koristimo više od bilo koje druge, a to je reč “Ja”. Kažemo “ja
radim”, “ja sedim”, “ja osećam”, “ja volim”, “ja ne volim” i tako dalje.
To je naša glavna iluzija, jer je osnovna greška koju pravimo u pogledu sebe ta da smatramo da smo jedno; uvek o sebi govorimo “ja” i pretpostavljamo da govorimo o istoj stvari, dok smo u stvarnosti
podeljeni na stotine i stotine različitih “ja”. Kad u jednom trenutku
kažem “ja”, govori jedan deo mene, a kad u drugom momentu kažem “ja”, to govori potpuno drugo “ja”. Mi ne znamo da ne postoji samo jedno “ja”, već mnogo različitih “ja” povezanih sa našim osećanjima i željama, a nemamo “ja” koje ih kontroliše. Ova se “ja” menjaju sve vreme; jedno potiskuje drugo, jedno smenjuje drugo, i ta borba je ono što sačinjava naš unutrašnji život. Ouspensky – Četvrti put
Sviđa mi seSviđa mi se
A što ako to jedno ‘pravo ja’, zapravo ne postoji… nego puno njih koji se neprestano bore za prevlast u tvom tijelu…? 🙂
Sviđa mi seSviđa mi se
Mora tako biti inače ništa ne bi imalo smisla, kao ying yang, nadopunjuju se..
Sviđa mi seSviđa mi se