“Mustafa će se snaći nekako!”

Prije par dana sam pisala o tome kako moj muž sudjeluje u jednom projektu gdje mora ić od kuće do kuće kako bi izučio ljude kako da recikliraju smeće te im dodjeluje nove male kantice, jer će se ove na ulicama za par dana potpuno ukloniti s cesta sela i čitavog otoka. Zanimljivo je da je općina uporno tražila nekoliko mladih koji su spremni na taj zadatak, no unatoč krize u državici, ih se prijavilo samo šakica dobrovoljaca. Moram napomenuti da je projekt super plaćen i jako zabavan. Kako ne razumijem da se unatoč nestašici nije našlo više ljudi koji su voljni zaraditi si neš i usput napraviti nešto dobro za planet zemlju na kojoj živimo, mi je moj muž objasnio da je to ljudima ispod časti. Njemu to nije ispod časti, a niti meni, tako da ga svaki put pratim kad ide u nove pohode. Već sam pisala o svom prvom iskustvu kad nas je teta – skoro penzionerka – napala zbog toga što nemamo djecu i ne govorimo dialektom – tipičnim za ove krajeve… Hvala Bogu pa su samo neki pojedinci tako malo zeznuti, ili direktni, iako sam uvijek smatrala da sam ja prilično direktna i otvorena, no ti isti pojedinci nadmašuju čak i mene! Sinoć sam se baš veselila obilasku jer smo imali priliku obić susjede koje osobno ne poznamo, no dobro poznamo njihovog mačka.

No prvo uvertira:

Na jesen nam je dolutao jedan izglednjeli crni mačak sa bijelom tufnicom na kraju repa i prekrasnom dugačkom dlakom. Mačak je mali i okrugao no odrastao. Bio je rasčupan i jako jako gladan, mi smo stajali vani ispred ulaza i zapalili cigaretu u romantičnom odsjaju zalazka sunca, on je došetao i počeo sa svojim promuknulim glasićem mijaukat. Pošteno smo ga nahranili, bio je malo uplašen pa u početku nije toliko dao da ga dragamo. Došao je slijedeći dan i opet smo ga nahranili. Bojali smo se da ga nije možda netko od turista odbacio (što se zna dosta često događat!). Sumnjali smo isto da je od nekog iz sela. Nazvali smo ga Zen, jer je toliko smiren kao da po cijele dane samo meditira, činio nam se kao da je prosvjetljen mačak nekog budista. No naša pridošlica – Zen – je treći dan otkako smo ga počeli hranili dofurao još dva mala mačića, brata i sestru. Sad nam je bio još draži jer je ispao u našim očima veliki socijalni mačak – humanist. On – iako je muškog spola se pobrinuo da ta dva mačića ne budu na cesti, da ne budu gladni. Izgleda da je njih doslovce neko izbacio na cestu, mi smo se naravno sažalili i počeli hraniti i njih. U ogromnoj kućetini pored stambene male zgradice gdje imamo naš stan, živi jedna dobrostojeća familija, koja posjeduje desetke apartmana, susjedi koje poznajemo su nam pričali kako je njihov mačak jako agresivan te non stop napada tuđe mačke, ne samo napada, nego i kolje! To smo osjetili na vlastitoj koži kad je počeo naganjati naše pridošlice klince po dvorištu. Pored tih istih susjeda je jedna još veća viletina sa 94 apartmana i ogromnim prekrasno uređenim vrtom ispred kuće i iza kuće. Vrt je toliko krasan da bi se mogao slikati za neki dizajnerski časopis. Tamo sam još prije primjetila jednog jako jako dugačkog i čupavog crno bijelog mačka, išao je za vlasnikom stalno uz nogu kao da je pes pa mi je tako izgledao jako simpatičan. Mačak je mirne naravi. No počeo je dolaziti u naš vrt i sjedio bi satima na zidiću i piljio. Kako znamo da – ako jednom nahraniš mačka, nećeš ga se više “rješit” i kako znamo da ima vlasnika, mu namjerno nismo htjeli davati hranu, jer nismo htjeli nekome “oduzeti” ljubljenog kućnog ljubimca i mislili smo da si ne možemo priuštiti hraniti i njega i troje novih pridošlica i zahtjevnog posesivnog ljubomorca Dinka koji je uz nas već 2,5 godine. Nazvali smo ga “Debeli” jer je jako dugačak!  Susjeda toplog srca se isto sažalila nad novim mladim pridošlicama i počela iznositi ostatke ručka pred zgradicu. Tako je i “Debeli” tu i tamo dobio nešto za pojest. Sad je bio još uporniji i doslovce čitav dan provodio sjedući na našem zidiću. 2 mačića sam primila u stubište, jer mi ih je bilo žao da spavaju vani i da nemaju doma jer su toliko malecki. Nisam mogla tada primiti niti jednog u naš mali stan zbog našeg kućnog mačka Dinka. Vrata od stubišta su bila uvijek pritvorena, tako da klinci mogu izaći i ući kad im je volja. Pripremila sam im krevetiće sa dekicama i jastucima i hranom. Po noći sam zatvarala vrata od stubišta da im bude što toplije i pripremila wc. Bili su naučeni na wc tako da smo shvatili da ih je netko naučio pa izbacio. Zen je i dalje ostajao vani i dolazio samo kad ogladni ili da se poigra i pomazi sa klincima. Njih troje – dvoje malca i Zen su bili najbolji prijatelji, preko dana bi se ili svi troje izležavali na suncu, valjali po travi ili ganjali jedan drugog na maslinu. Bilo ih je divota vidit. Klinac i klinceza su se očito dobro osjećali kod nas i nama je bilo drago da smo spasili 3 mačka od nemilosrdnosti ulice. Međutim jedan dan, tj. više dana za redom sam otkrila “Debelog” kako se ušuljao u stubište, obavezno bi pojeo njihovu hranu i sakrio se ispod vrtne garniture. Bila sam ljuta na njega jer su se tako klinci uplašili i nije mi bilo jasno zašto on stalno dolazi kod nas kad ima svoje vlasnike.

Jedan dan sam ga otkrila kako se opet sakrio ispod ratanskog namještaja punog dekica i jastučića. Izvukla sam ga i primila da ga iznesem van. U tom trenutku sam se doslovce šokirala….. Debeli uopće nije bio debel nego kost i koža. Maskiran je u tu dugačku dlaku no kosti se osjećaju koliko je u biti mršav! Odmah sam išla po muža i rekla mu to. Nismo trebali dugo razmišljat nego smo mu odmah dali duplu dozu hrane jer nam nije više bilo bitno šta će biti i kako ćemo se snaći, shvatili smo da dolazi jer umire od gladi!! Bio je sretan i zadovoljan i sad se posebno nije više htio maknuti sa zidića. Mislili smo da je možda želio promjeniti vlasnika jer je nezadoljan (nije ni čudo!) te smo bili ogorčeni kako je moguće da je mačak toliko mršav, neuhranjen i gladan. Razgovarali smo često o njemu i uvijek iznosili nove pretpostavke – zašto je to tako i zašto je došao kod nas. Debeli se kroz neko vrijeme malo više udomaćio te je počeo napadati i rastjeravati Zena i klince. Klinac se prehladio, non stop je kašljo toliko jako da sam ga primila u svoju spavaću sobu da mu bude još toplije i ugodnije. Klinceza i Zen su ostali vani no pazući kad smiju doći jer je “Debeli” počeo bit gazda u dvorištu. Čak je natjeravao i prekrasnu miroljubivu bijelu macu sa hendikep šapom od naše susjede. Počeo je natjeravati i meditativnog Zena koji se niti zna braniti nit tuć. Mislili smo da je zbog toga jer pokušava preuzeti teritorij te smo ga opet na par dana prestali hraniti kako bi mu dali doznanja da ne smije napadati naše mačke niti osvajati njihov teritorij. U međuvremenu se on kroz našu klopu zdebljo i došao k sebi. Međutim “Debeli” je toliko uporan da sam ga opet počela hraniti ali sam mu navečer zdjelicu odnijela u bilizinu viletine njegovih vlasnika, tako da mu dam do znanja di on pripada, kako ne bi napadao naše i tuđe mačke i zahtjevao svoj teritorij. Znam da je to možda nekima čudno, ali svejedno mi je šta će ko drugi mislit o meni. Klinceza je dobila ime “Ella” a njen bolesni brat “Šapica” jer je crno-sivo tigrast ali ima sve četiri bijele šapice kao da nosi čarapice. Šapica je dakle boravio u našoj spavaćoj, Dinko u dnevnoj, a Ella u stubištu, Zen je ostajao vani i dolazio samo na klopu i maženje te iskoristio vrijeme dok nema “Debelog” da se valja po vrtu. Došla je zima i s tim kiše i orkanske buretine. Zen je počeo spavati isto u stubištu pripijen uz njegovu najbolju prijateljicu Ellu. Šapica je ozdravio i Dinko i on su doma postali najbestfriends te spavaju sad pripijeni jedan uz drugog. “Debeli” je i dalje bio neumoran i na najvećoj kiši dolazio sav mokar nešto prigrist. Neki dan sam izašla navečer van da vidim jeli se Zen vratio da ga uvedem unutra, stajala sam ispred kontenjera i odjednom je nešto veliko skočilo iz rupe iza natkrivenog kontenjera. Ko je? – Debeli naravno! Odmah sam išla po klopu da ga nahranim jer je očito bio opet očajno gladan.

Kraj uvertire – nastavak o sinoćnjem događaju…

Išli smo do prve viletine s milijardu apartmana.. u apartmanskoj viletini je ulaz te mramorne stepenice koje vode na kat do vlasničkog stana. Ispred stana smo vidjeli sirmašnu kartonsku kutijicu i malu posudicu s vodom. Toj vili pripada onaj nasilnički mačak koji kolje mačke u susjedstvu – koja je noćna mora svih vlasnika mačaka u kvartu. Dakle on boravi u minijaturnoj kartonskoj kutiji. Kako ga je “Debeli” doveo u red, pustio je naše mačke na miru i drži se na sreću podalje našeg minijaturnog vrta.

Nastavili smo do susjedne sljedeće viletine gdje žive takozvani vlasnici od “Debelog”. Trebalo nam je nekoliko minuta da nađemo ulaz jer je vila doslovce ogromna. Gospođa s akcentom, nalik na pokojnu Josipu Lisac, nam je otvorila vrata i pustila nas u njen raskošni pozlaćeni dom. Zaboravila sam napomenut da je “Debeli” čim nas je ugledao u dvorištu, iskočio iz trave i pratio uz stepenice, no nije smijo ući u eksluzivan stan. U ekskluzivnom apartmanu sa ogromnim plazma tv-om koji prekriva pola jednog ogromnog zida, kožnim kaučevima i ogromnim stambenim prostorom smo se smjestili na bijele kožne stolice za bijeli mramorni pozlaćeni stol. Meni osobno se ne sviđa taj stil unutrašnjeg dizajna, no svakom svoje – ko voli nek izvoli! Upitala sam dobrostojeću gospođu jeli “Debeli” njen mačak. Ona je potvrdila. Napokon sam dobila priliku da sve saznam. Pitala sam kako se zove – veli “Mustafa”. Pitala sam koliko je star, veli oko 1,5 – 2 godine. I napokon sam pitala “Jeli ima kućicu u vrtu di spava?” Bogata teta je odgovorila “Nema, snaći će se Mustafa nekako!!!” Pitala sam je li smije ući kod njih u stan, odgovorila je da smije. (Pitanje šta je istina!) Onda sam joj pažljivo rekla da ga već nekoliko mjeseci MI hranimo te da je jako uporan i boravi po cijele dane na našem zidiću te da imam osjećaj da je i jako gladan. Rekla je da on dobije 2 puta na dan za jesti “ali pa vidite koliki je on, znači tako hrani se kod susjeda”. Pokušavala je pravdat Mustafu da trči za njihovim autom kad se oni izvezu iz dvorišta, te tako dolazi kod nas. Mislim si nije on toliki, on ima samo dugačku dlaku ali dok ga mi nismo počeli hraniti je bio kost i koža, nisam htjela dalje ići u diskusije i pitati jeli ga ikad u životu počešljala jer ako netko ne pusti mačka na orkanskoj buri i kiši u kuću ili mu barem nije obezbijedio nekakvu malu kućicu u ogromnom raskošnom vrtu, ako je mačak neuhranjen – je za mene tema završena. Dobila sam sve informacije koje sam htjela, te je moj muž pokušao njih obučavati kako i gdje reciklirati smeće, no nije imao priliku puno toga reći jer su se i bogata teta i bogati striček počeli na sva zvona žaliti o cijenama za vodu i struju i kako za njihovih milijardu i petnaest apartmana dobiju strašne cifre za platiti, kako su turisti stoka koji ne znaju za sobom čistiti i ko će to njima objasniti da recikliraju smeće, kako – dok je ona bila u New Yorku – se znalo da se smeće odvozi nedeljom i to je bilo svima jasno ali ovdje to nema šanse da uspije, kako su im troškovi ogromni, kako nema šanse da su oni tokom zime potrošili toliko kubika vode i toliko KW struje, (u pozadini je ogromna klimetina grijala ogroman stan), itd itd…

Jedva sam čekala da izađem iz raskošnog doma di nam nisu ponudili ni čašu vode. – Nije mi do njihove vode, ali je do kulture i civiliziranosti.

Poanta:

Šta sam ja osjetila je užasna nezahvalnost i užasna negativna sebična energija koju su obadvoje raskošnjaka širili oko sebe. “Mustafa će se snaći nekako” dok njih dvoje griju svoje bogate bahate pozlaćene guzice na klimi koju debelo moraju platiti. “Mustafa će se snaći nekako” dok oni jedu iz zlatnih tanjura sa zlatnim žlicama i spavaju u toplom zlatnom krevetu. “Mustafa će se snaći nekako” jer ga mi hranimo od svojih skromnih sitiniša koje nam nije bed podjeliti s 10ak mačaka! “Mustafa će se snaći nekako” jer se mora snaći jer da se ne zna snaći ne bi spavao kod mene na natkrivenom kontenjeru i čekao da ga ja nahranim! “Mustafa će se snaći nekako!” Ali kako će se njegovi nezahvali vlasnici snaći koji ne znaju cijeniti to što imaju i koji ne šire niti trunčicu ljubavi u ovom svijetu, koji se ne brinu o Mustafi, koji se mora sam nekako snaći, kako će se ONI snaći????? Kako će se snaći kad im dođe slijedeći račun za vodu pa moraju od svojih milijunčića na žiro računu odvojit par sto Kuna za kubike vode i kilowate koji niti nisu potrošili a koje su im naračunali, kako će se snaći u katastrofalnoj nesređenoj dražavici gdje svaka institucija naplaćuje svoje usluge??? – e na to svarno nemam odogovor!!!