Draga univerzalna inteligencijo,
svjesna sam da mi je najlakše izjavljivati zahvalnost kad izgleda da je sve u redu. Svjesna sam da trebam gledati pozitivno na sve, tj. barem ostat neutralna kad ne mogu biti pozitivna. Svjesna sam svojih mana koje mi se danas čine veće od ičega na svijetu. Svjesna sam da kroz teške trenutke rastem i jačam, svjesna sam da trebam biti čak i na neprijateljima zahvalna.
U zadnje vrijeme sam donijela neke odluke koje samu mene šokiraju, odlučila sam živjeti svoj život bez svojih roditelja o kojima i dan danas ne mislim loše. Osjećam s druge strane grižnju savjesti jer bez tih istih roditelja ne bi bila tu di sam sada. Ne bi bila na ovom svijetu. Opet pak s druge strane smatram da neki ljudi nikad nisu trebali niti imati djecu jer su sami odgajani na čudan način, bez ljubavi i razumijevanja, kako da ti isti roditelji onda znaju kako da odgajaju vlastitu djecu? Svjesna sam i činjenice da sam već u godinama kad mi je krajnje vrijeme da mentalno stanem na vlastite noge i sagledam život upravo iz svojih vlastitih očiju.
Draga univerzalna beskonačna inteligencijo, često se pitam, jesam li ja zaista tako loša jesam li ćorava i nezahvalna? Jesam li ja zaista toliki kreten koji je uspavani slijepac i koji ne zna šta je dobro za njega. U ovom trenutku izgleda kao da je sve prilično loše, kao da me neka vještica opčinila i svakim danom doživljavam nekakve šokove i stresne situacije. Svjesna sam da sam si sama privukla te iste situacije u svoj život. Voljela bi da nisam. Voljela bi da sam ostala pozitivna, da nisam prešla na stranu ogorčenosti, stranu ogovaranja, stranu nezahvalnosti. No, ipak očito jesam, ipak sam očito sve zaslužila što mi se dešava u životu i znam da ću se kad tad iz toga izkolebat.
Kažu mi da sam jaka i da ću preći preko svega kroz šta prolazim, kažu mi da se držim svojih odluka jer jedino ja znam što je to najbolje za mene. Ali znam li ja zaista što je to najbolje za mene? Često poželim da me mater nikad nije ni rodila no opet znam da sam tu jer sam sama odlučila da ću biti tu, sama sam si izabrala roditelje, tako da međusobno učimo. No eto me sad, otkantala sam vlastite roditelje u ime vlastitog braka, oni ne žale za tim ili žale no ipak mi samo žele putem sms-a “Sretno!” Sretno – šta je to sretno – jesam li bila sretna kad sam se za svaki svoj korak opravdavala, kad sam godinama tražila majčino prihvaćanje, jesam li bila sretna dok sam uzalud glumila terapeuta za mater, jesam li bila sretna što sam morala prebrzo odrast, jesam li bila ikad sretna u tim okolnostima vezana čeličnim okovima za sisu vlastite majke, jesam li bila sretna dok sam sam vapila za ljubavlju i razumijevanjem? Valjda bi sad trebala biti zahvalna na svemu što sam prošla. Valjda sad znam što činim. Valjda nisam još totalno prolupala pa ima još malo nade za mene?
Pa eto pokušat ću naći malo zahvalnosti u sebi u ovom teškom trenutku:
Hvala ti što me čuvaš.
Hvala ti što mi jačaš vjeru u bolje sutra.
Hvala ti što me održavaš na životu i daješ mi šansu da prolazim kroz teške lekcije svog života.
Hvala ti na svim ljudima koji me prihvaćaju takvom kakva jesam.
Hvala ti i na onim ljudima koji me ne prihvaćaju.
Hvala ti na onim ljudima koji me blate.
Hvala ti na macama i mužu koji su mi velika potpora u svakom trenutku.
Hvala ti na zdravlju.
Hvala ti na našim poslovima.
Hvala ti na kruhu i hrani.
Hvala ti na struji i toploj vodi.
Hvala ti na krovu nad glavom.
Hvala ti na prirodi.
Hvala ti na novim poznanicima.
Hvala ti na teškim situacijama.
Daj mi snage da izađem iz svega što se dešava koliko toliko normalna.
Daj mi snage da nađem snagu da se svaki dan iznova zahvaljujem.
Daj mi vjere da nisam sama i da nisam zabrijala.
Pomogni mi molim te da nađem svoj mir.
Pomogni mi da budem ona najbolja verzija same sebe.
Hvala ti.
Lost blebetara
Osobno blebetanje 