Kako vec godinama ne zivimo u civilizaciji smo se definitivno odviknuli od nje i kad bi pomislila da mi ljudi nedostaju, potrebno je samo navratiti u Tisak na zagrebackom kolodvoru te osjetiti neljubaznost i drskost prodavacice kojoj je dosta zivota a kamoli kupaca…
Moj muz je jedna ekstremno ljubazna i simpaticna osoba, te uvijek nasmijan u dodiru sa trgovcima i strancima na cesti, za to mu se stvarno divim, ali kad se trgovkinja i na njega izdere, onda znam kamo je nasa lipa RH otisla, u tri p. m.!
Zasto su ona i takvi ko ona lose volje, zasto se izzivljavaju na kupcima, te zasto nezaposleni ljudi zeljni posla ne zamjene nabrijane trgovce ili druge ljude koji preziru svoj posao? Da li bi bili sretniji da se zamjene sa nezaposenima te sjede doma bez i malo para ili sta se treba desiti da pocnu cijeniti to sto radi i taj novac koji ih hrani.
Da se ja pocnem na svoje ucenike izderavati pa dobila bi otkaz isti tren. Kakva bi ja to bila uciteljica da nemam strpljenja i da je moja usluga losa i da se moji ucenici nakon sata samnom osjecaju depresivno, sokirano i jadno? Smatram da se svaki covjek nakon sto je bio samnom u kontaktu trebao osjecati dobro ili barem ok a ne losije nego prije sto je razgovarao samnom, no trudim se maksimalno da se ljudi stvarno osjecaju dobro, izbjegavam pricat o negativnim temama, nikad ne kukam, pozorno slusam i izvalim ako pase u kontekst i neku humoristicnu izjavicu te se tako cijeli razgovor dovede do lagodne atmosfere. Od toga i ja imam koristi a i moj sugovornik.
I ja imam svojih problema kao i svaki covjek na ovoj planeti, bili oni malecki ili ogromni ali ne ticu se nikog osim mene i tako se postavljam prema svim ljudima sa kojima kontaktiram bilo poslovno ili povrsno.
Osobno blebetanje 