Danas sam odlučila što dalje u životu. Danas sam donijela odluku kako mi je moje srce naredilo a ne razum kao i tako često do sad ali nikad nisam požalila. Kako znam da je prava odluka? Tako što sam nakon donošenja iste presretna, opuštena i napokon mirna. Nekoliko tjedana a možda i mjeseci me kopka kako dalje. Kojim putem krenuti i inače mislim da donosim odluke više manje spontano i da pustim da me život ili Bog ili nekakva univerzalna energija vode kroz život, upravljaju samnom i otvaraju vrata, svjetle u pravom smjeru tako da znam kojim putem krenuti. No ovaj put je malo drugačije. Naime, radim otprilike godinu dana u državnoj školi gdje predajem njemački i etiku. Posao sam dobila više manje opet zbog nekakve slučajnosti. Javila sam se na oglas – iz znatiželje a ne jer mi je trebao posao, radno mjesto prof njem jezika i informativno sam htjela pitati o čemu se radi, ravnatelj me je doslovce nagovorio da se pojavim u ponedeljak ujutro u 08h na razgovoru bez da je i vidio moj životopis, nakon par rečenica što smo razmjenili. Više manje me je molio na razgovoru da prihvatim posao jer je tadašnja profesorica završavala svoju karijeru u toj školi i naravno kao i većina populacije odlučila okusit svoju sreću u Irskoj a ja sam bila jedina koja se zanimala za to radno mjesto (kraj toliko nezaposlenih akademičara!) Prihvatila sam posao i bila sam sretna što ću nakon par godina sjedenja doma (naima radim od doma već skoro 5 godina) izaći među ljude, što ću se napokon moći malo dotjerati, našminkat, obući cipelice na petu, nalakirati noktiće te osjećati se opet malo civiliziranom nego do tad. Voljela sam nastavu sa mladim ljudima, ne djecom doduše, radi se o strukovnoj srednjoj školi, volim takav način nastave, jer sam zadnjih godina samo radila individualnu nastavu i baš sam se nakon 9 godina zaželila nastave u učionici. Bila sam zadovoljna što neću cijele dane provoditi samo sa kućnim ljubimcima i mužem nego sa drugim odraslim ljudima (iako nisam neki ljubitelj ljudi) – čak mi se nekad čini da sam mizantrop i ni malo me nije toga sram.
Dakle posao ko posao nije ni malo težak, pristala sam zato što se radilo samo o par sati tjedno te sam mogla svoj posao nastaviti raditi od doma, raspored je bio dosta sjeban, morala sam 4 puta tjedno ići samo na sat dva pola sata vožnje tamo, pola nazad, ali opet, srela sam neke ljude iz prošlosti, popila tu i tamo koju kavu, socijalizirala se, učenici su bili neproblematični, jako ih je malo u razredu doduše, shvatila sam u startu da su godinama učili jezik a da u biti jako jako malo znaju i pitala sam se uvijek na koju foru uče tolike godine a ne znaju složit dve rečenice ma niti jednu. Odlučila sam početi s njima ispočetka i naučiti ih barem neke osnove, zadanu knjigu nisam ni koristila jer nemoguće je, ništa ne razumiju jer je preteško. Dobila sam neku ajmo reći plačicu i morala sam smanjit posao od doma pa sam na kraju imala manje para nego prije zaposlenja u državnoj ustanovi. U državi koja je baš tad odlučila uvesti reformu. Mislila sam da ću ostati samo tih par mjeseci i da ćemo do sljedeće školske godine već biti u drugoj županiji, drugoj kući (vlastitoj napokon) i eto to sam više manje gledala kao hobi i kao socijaliziranje nakon tih par godina u kući. Na kraju školske godine sam imala razgovor sa ravnateljem i odlučili smo oboje da ostajem i sljedeću školsku godinu, odlučila sam nastaviti i dobila još jedan dodatan predmet – etiku. I to sam gledala kao izazov jer nisam etiku predavala 9 godina i tada u drugoj državi na drugom jeziku na drugačijoj razini.
Što me jako smetalo su proklete besmislene sjednice jednom mjesečno u večernjim satima većinom sam sjedila kao kofer eto tek toliko da sam prisutna jer nikakvog drugog smisla to nije imalo. Morala sam sudjelovati ne samo na besmislenim sjednicama nego i na radionicama, usavršavanjima, skupštinama i ostalim gluparijama. Nikad ali nikad nisam ništa pametno pokupila, ne zato što mislim da sam pokupila svu pamet ovog svijeta nego zaista nisam od toga vidjela koristi. Čak sam se prijavila na usavršavanja od kojih sam zaista očekivala naučiti nešto – išta, ali svaki put bi se razočarala. Možda sam bila preblokirana, možda sam prenegativna prema hrvatskom školstvu, prema kurikulumu i prema obavezama koje su nama profesorima nabijene bez da imaju puno smisla. Dobila sam i mentoricu koja me nije previše fermala, morala sam ju dosta pitati i nisam baš dobila neku pomoć u vezi reforme i u vezi mojih obaveza, sve sam morala sa strane pokupiti – što se mora a što ne a ja sam nekako smatrala da sam kao neki turist u školi pa da i ne moram baš sve odraditi. jer sam eto sam privremeno tu i nije to ništa ozbiljno te vrijedno prevelikog truda. Radila sam samo dvije godine u Njemačkoj kao profesor u gimnaziji i nije bilo ni približno slično kao u HR. NIsmo bili obavezni tada odlaziti na sjednice koje se satima održavaju bez puno smisla, nije bilo obavezno odlaziti na usavršavanja osim ako sam čovjek odluči to.
No… bilo kako bilo počela je nova školska godina i dobila sam naredbu od ravnatelja da položim stručni ispit. Ništa nisam shvaćala niti što je to niti čemu. Moja mentorica me je pozvala kod sebe na sat i pripremila kopije koje je skinula sa neta i uputila me u taj ispit. S nedovoljno informacija sam nastavila rešerširati i shvatila da se tu dosta mora čitati, učiti ustav, pripremati i već mi je tad bilo zlo. No dobro, ispit bi možda taj uspjela pripremiti i položiti, nekako bi se natjerala da naučim ustav tj. da ga prvo shvatim pa onda možda i savladam. NIje me bilo strah sata koji trebam pripremiti u školi u Zagrebu pred djecom koju nisam nikad vidjela, isplanirati svaku sekundu nastave par mjeseci unaprijed iako nikad nisam bila tip od velikih priprema, kod mene je Moto: Learning by doing, napravi sad za sad, izvuci spontano, pripremi učenike da su u stanju shvatiti što ih želim naučiti te da su u stanju i to znanje upotrijebiti.
Noćima nisam spavala, nabavila sam skripte za ispit, bacila pogled i naravno uplašila se toga da li sam u stanju naučiti i savladati taj državni stručni ispit pred komisijom iako dan danas imam i dalje problema sa hrvatskim i sa pravopisom i izražavanjem. U školi nisam srela niti jednu osobu koja mi je draga da bi se s njom sprijateljila, to zvuči sad jako umišljeno – ali vodila sam razgovore tu i tamo kad bi naletila na nekog kolegu ili kolegicu ali besmislene prazne razgovore, nitko se nije potrudio da mene upozna i kad bi ja nekom prišla sve je bilo površno. Sprijateljila sam se isto sa jednom novom kolegicom i shvatila da bi nakon svakog razgovora najradije skočila u rijeku koja teče kraj škole jer žena doslovce jedino zna pričati o negativnim stvarima, boleštinama, problemima, svađama itd. Počela sam i nju izbjegavati kako bi imala svoj mir, te sam odlazila sama na kavu, sama zapalit, sama provesti odmor. Sve više mi se činilo da me odlazak u školu čini depresivnom, ne nastava sama po sebi, jer učenici su odlični, mladi ljudi su divni, kreativni i neki čak genijalni. Šteta što moraju odrastati u teškim uvjetima.
Igrom slučajnosti sjedeći za šankom i ispijajuči sama kavu je sjela jedna kolegica pored mene i počele smo pričati, rekla je da je sad nedavno polagala stručni ispit i kako sam ja preokupirana time sam ju ispitivala. Rekla je da je mogla položiti stručni tek nakon što je položila pedagoške razlike jer nije završila pedagošku akademiju tj. nije imala te predmete na fakultetu nego je ona arhitektica i počela je prošle godine raditi u školi. Rekla mi je i tu mi je srce stalo da je potrebno položiti 11!!!! ispita prije stručnog ispita. 11 ispita?! Dakle sa stručnim 12! Koji se sastoji od 3 djela. Dakle 14 sveukupno? Dok sam mislila da imam problem samo sa stručnim tek sam tada problijedila ko krpa. Borila sam se sama sa sobom, stavljala na vagu, nisam opet noćima spavala, probudila bi se u 4,5 ujutro i ležala u krevetu razmišljajući o svemu. Dakle da li je to vrijedno? Dakle da li ja sad sa skoro 40 godina trebam opet sjediti u klupi na nekakvom predavanju, učiti i patiti se za šta? Za ni 3000KN – koje mogu doma zaraditi sjedući u pidžami, nenašminkana.
Mislila sam da ja to mogu, ipak pa nisam kreten da ne mogu više nikad ništa naučiti, možda bi mogla, možda mi je to potrebno ako želim zaraditi penziju u ovoj državi. Da li stvarno mogu ili moram? Mislila sam ako to ne napravim ispast ću totalni gubitnik. Ako to ne napravim znači da sam ja odustala i da sam propustila priliku. Priliku za šta sa druge strane.. i tako iz dana u dan. Nezadovoljna u biti sa tim poslom, niti sam našla pravi pristup ljudima, niti sam zadovoljna sa dodatnim obavezama u državnoj ustanovi, niti imam prave razrede sa više od 3,4 učenika. Za šta da to onda radim.. Misli su me ubijale u pojam, bila sam negativna, prestala sam živjeti, da možda me i je strah opet sjediti u klupi i strepiti hoću li položit dvozenamkasti broj ispita ili ću past ko kruška pa morat polagati duple ispite.
Još u nedoumici.. išla sam jutros na sjednicu u školu. Nakon što sam odvezla muža u bolnicu na pretrage. Muža koji je već 6 mjeseci vezan za krevet i koji čeka još 2 tjedna na operaciju bubrežnog kamenca, koji se jako pati od bolova. Jesam li spomenula da imam 6 pasa i 15 maca o kojima svakodnevno baš puno vodim reda, vodim ih šetati, igram se s njima svima, čistim, perem kuham i radim 2 posla, i opet mislim da mogu uspjeti sve.. uglavnom došla sam na sjednicu sa nalakiranim noktima, bjelom košuljom, uredna i pozitivno raspoložena do trenutka kad su mi obznanili da sam ja zapisničarka razrednog vijeća – what ever the fuck this is! Klimnula sam glavom rekavši da sam bila nedavno zapisničarka nastavničkog vijeća. Kaže pedagogica da to nije isto, prošli put sam se opet sama morala kopati kako se to uopće piše, naravno da sam pogriješila i koštalo me par dana, par sati i par sjedih. Na moju sreću sad sam imala zadovoljstvo da se opet okusim u nečemu o čemu nemam blage veze. Za početak, niti imam kemijsku niti papir sa sobom, fektam od kolega, doslovce 5 minuta su kolegice koje su pune papira svakojakih tražile da mi daju bilo kakav papir, to je bilo tragokomično, nigdje papira a one pune foldere u rukama sa papirima. Ajd nafektala sam na svu sreću prazan A4 papir i pitala kolegicu šta ja uopće moram pisati. Pisala sam u životu protokol ali ovo je totalno nebuloza. Neću sad o tome jer ću još više posjediti.. sjedila sam i pisala 90 Minuta sve što sam čula. Na moju sreću se to desilo jer je to bila kap u prepunoj čaši.
Izašla sam iz škole tužna i jadna i tek sam onda shvatila koliko me taj posao ubija u pojam i koliko sam ja u biti nesretna. Kad bi postojao posao u školi bez tih dodatnih tegoba i sa normalnim razredom, tipa više od 3,4 učenika u razredu, ne bi ni a rekla. Ne moram ja sklapat prijateljstva uostalom, bitno je da radim to što volim. Našla sam se sa mužem i počela plakati. On mi je samo rekao zašto to radim ako nisam sretna i zbog čega se toliko patim da kome uzadovoljim, niti imam išta financijske prednosti niti duševne očito čim sam toliko iscrpljena. Rekla sam mu da si moram neke stvari posložiti u glavi.
Došla sam kući, presvukla se u svoje najdraže tajice, buce, skinula bijelu košuljicu, grudnjak i fine hlače, obukla ofucanu jaknu za šumu, sunce je pičilo, iako je vani 6 stupnjeva osjećala sam toplinu u srcu, toplinu jer izlazim sa svojih 6 peseka van u šumu, u prirodu, gdje nema ljudi, gdje nema vampira energije, gdje nema nastavničkog ali niti razrednog vijeća, gdje nema stručnih ispita, niti ljubomornih pogleda, gdje nema zavidnosti, niti uspoređivanja, gdje nema odmjeravanja, gdje nema laži niti prividnosti, izašla sam i opet osjetila radost u srcu, radost da sam to ja, radost da je to ono što mene čini sretnom, da su oni ti s kojima želim provoditi što više vremena, da su oni ti koji mene čine sretnom, koji me ispunjavaju i koji me vole koje ja volim i oni su ti koji su mi otvorili oči i pokazali što ja u biti želim. A to definitivno ne uključuje dvoznamnkasti broj položenih ispita kako bi mogla raditi u svojoj struci. Ne, to definitivno nije to. I tako opet u mom životu se desila jedna prekretnica na osnovu jednog bjednog osjećaja izazvanim sjednicom sa vampirima u sustavu u kojem apsolutno ništa nema smisla. Živjela sloboda. Živjele odluke donešene jednog sunčanog dana hodajući po šumi sa 6 najboljih prijatelja.
Osobno blebetanje 