“Pojam struje svijesti (engl. stream of consciousness) uveo je američki filozof i psiholog Williama Jamesa, koji je podrazumijevao da sviješću neprekidno prolazi struja misli, osjećaja, dojmova i najčešće nevezanih zamisli koji tvore unutarnji život čovjeka (Načela psihologije, 1890.). Čovjekov se psihički život, prema Jamesu, ne odvija samo pod utjecajem svjesnih uzročno-posljedičnih logičkih zakonitosti već se čovjekov unutarnji život zbiva na nesvjesnoj, afektivnoj razini na kojoj se misli, dojmovi, osjećaji sklapaju u mozaičku cjelinu. Pojam „svijest“ uključuje cijelu čovjekovu mentalnu pažnju: od besvjesnosti po do potpune racionalne svjesnosti.”
http://hr.wikipedia.org/wiki/Roman_struje_svijesti
Ne planiram pisat roman struje svijesti, niti se baviti sa nekakvim likovima u svom blogu, ali ipak smatram da moj način pisanja liči pomalo na ispisivanje struje misli, osjećaja i dojmova – upravo to čime se bavim u samoj sebi. Zapisivanjem misli izbacujem – kako volim reći – naslage emotivnog smeća i kao da se pročiščavam. Svejedno mi je da li ovo itko čita i kao što sam već napisala u postu “Kome ili čemu služi ovaj blog” naglašavam da ne bih voljela da ljudi gube svoje vrijeme sa mojim nebulozama, jer sve što pišem, pišem radi sebe. Čak niti moj suprug ne čita moj blog, niti jedna prijateljica, rod, poznanik, nitko koga znam. Ne želim se proslaviti i ne maštam o tome da pišem knjige, romane, savjetnike jer a) imam svoju profesiju koja me hrani i u kojoj uživam, b) pišem jer mi je to najjednostavnija metoda ispuhavanja ventila. Do sad sam pisala “dnevnike” i sam Bog zna koliko sam riječi napisala u bilježnice te igrom slučajnosti je sve nestalo, pa kako bi si očuvala uspomene na svoju svijest, pišem ovo, objavljujem javno jer ako ipak netko čita, možda mu pomogne u nekakvim životnim dilemama kako bi vidio da ima ljudi koji imaju masu smeća u svom životu i bore se da očiste to isto smeće, te padaju i iznova se dižu. Smatram da sve što se može vidjeti na telki je jedna pokvarena iluzija, stvorena kako bi se ljudi osjećali još lošije, jer ne ispunjavaju kriterije zadane od mainstreama i iako se uspoređuju, što nikako ne bi trebali, pate od toga jer nemaju što vide ili što misle da drugi oko njih imaju. Uzmimo recimo jednu običnu romantičnu komediju. Obožavam gledati takve sladunjave filmove, na što moj suprug dobiva živčane slomove… Gotovom na svakom kraju filma se rasplačem i ispustim suze radosnice, i iako moj život nema veze sa romantičnim komedijama, u biti bi se moj ljubavni život mogao nazvati surova tregedija, volim utonut u to umjetno od mainstreama nanešeno rasploženje, kako bi se na dva sata isključila iz surove realnosti svog života. Obožavala sam pratiti seriju “Sex and the City” i uvijek sam se za vrijeme serije super osjećala no kako bi serija završila sam uronila u surovu realnost i shvatila da život nije serija i da nema smisla maštati o tome da imam par prijateljica – najboljih i da to tako sve savršeno funkcionira kao na telki. Dakle neki piju da bi pobjegli od realnosti, neki se drogiraju, neki kockaju, ja uronim u umjetan život i nestanem. Nekad volim pogledati i dnevnik, ne kako bi saznala šta se događa, nego jer mi je politička i vjerska scena u RH presmješna. Iako se ne razumijem previše u politiku niti se volim bavit s tim, imam osjećaj da sam – otkad živim u RH – nekako prisiljena stati na nečiju stranu, prisiljena kritizirati stanje u državi, i ne želim u biti bit dio toga, no ipak moram priznati da se svako malo neka sprdačina izdešava pa to suprug i ja komentiramo za sebe. Evo uzmimo npr. najnovija dešavanja što se tiče crkve. Krčka biskupija ima novog biskupa i sad je ekipa totalno odljepila i oduševljeni su jer je on mlad i jednostavan. Za mene pojam “mlad” znači nešto drugo…Za dnevnik je izjavio nešto u smislu da ljudi ne očekuju da će se on gradom šetati u odori i usporedio to sa doktorom koji se isto ne šeće u lječničkoj kuti po gradu, te isto tako da biskup itekako može biti u kupaćim gaćicama na plaži isto kao doktor. Osim toga je izjavio da jedva čeka da se pije vrbnička žlahtina i u slijedećoj sceni ga vidimo sa čašom u ruci te kako na trgu pleše. Vidimo časne sestre kako ga gledaju ko Boga te slušamo izjave ljudi koji govore da tako dobar govor još nikad nisu čuli te da su presretni, neki čak i plaču od sreće. I sad ja to gledam i šutim i pustim da prođe koji dan te mi jednostavno misli nailaze – taj čovjek je izabrao sam put svećenika te je nekad postao biskup, svećenik nije profesija, kao doktor, svećenik je poziv, koliko sam upućna, no možda se varam, dakle ti se sam odlučuješ ići tim putem, kao što se doktor odlučuje ići tim putem, dakle naravno da se doktor neće šetati u doktorskoj kuti po gradu, no što to znači, ako on uspoređuje svoj poziv sa zanatom za koji je doktor godinama studirao, u kojem se usavršavao – onda bi to možda trebalo značiti, da samo dok se prikazuje u svojoj biskupskoj odori, ili dok misa traje, izvršava svoju dužnost, kao doktor kad ima svoju smjenu izvršava svoju dužnost, nakon toga ima svoj privatan život i radi što želi, jeli to znači da i biskup kad skine odoru, kad misa završi, ima svoj život i radi što mu je volja? Da li to može biti isto? Da li je biti biskup samo profesija? Da li su oni nakon toga obični smrtnici koji si mogu svašta dozvolit, neću podsjećati na pedofiliju i obojstva djece diljem svijeta od strane crkve… Pitam se – zašto se u dnevniku svaki dan prikazuje prilog ili o papi ili o nekom bitnom biskupu? Zašto je toliko presudno za stanovnike Hrvatske da gledaju svaki dan dok papa boravi u Tuskoj ili u Malaysiji ili Bog zna di drugdje, zašto se mora prikazivati svaki dan kad papa prdne? Dakle ako ja kao katolička nevjernica moram kad dođe prilog o crkvi prešaltavati program, kakva je to onda demokracija? Je li to ok da se biskup pred kamerama oblokava i pleše jer ima razloga za ples, dok obični ljudi bivaju deložirani, stoje pod ovrhama nemilosrdnih kompanija, nemaju posao, dok si djeca ne mogu priuštiti obrok u školskoj kantini, dok pučke kuhinje svakodnevno otvaraju svoja vrata za obične smrtnike koji si ne mogu priuštiti pa čak ni osnovnu hranu, dok crveni križ moli za pomoć jer su mu police prazne… Naravno da imam pravo ne gledati dnevnik, naravno da imam pravo ugasit tv i buljit u zid, naravno da imam pravo odlučiti kojim putem krenuti, ali opet moram o takvim glupostima razmišljati, jer mi je jednostavno prenakaradno i zato se povlačim iz ovog svijeta i zato odustajem od ljudi i zato sam sagradila zidine….
Osobno blebetanje 